Povijest čaja seže u staru Kinu. Prema legendi, 2732. pr. n. Ne. Car Shen Nung otkrio čaj kada je lišće divljeg stabla upuhalo u njegov lonac kipuće vode. Odmah ga je zanimalo ugodan miris dobivenog pripravka i popio je nešto od toga. Legenda kaže da je car opisao topao osjećaj kada je pio zanimljivu izmišljotinu, kao da mu tekućina ispituje svaki dio tijela.
Shen Nung je napitak nazvao „ch'a“, kineski znak koji znači provjeriti ili istražiti. Godine 200. pr n. Ne. car dinastije Han odlučio je koristiti poseban pisani znak kada se govori o čaju, koji prikazuje grane drveća, travu i čovjeka između njih dvoje. Ovaj pisani znak, koji se također izgovara „ch'a“, za Kinesku kulturu simbolizira način na koji je čaj doveo čovječanstvo u ravnotežu s prirodom.
Tisućama godina bio je to ljekoviti napitak koji se dobivao kuhanjem svježih listova u vodi, oko 3. stoljeća postao je svakodnevni napitak, a počeo je i uzgoj i prerada čaja. Prvo objavljeno izvješće o načinu sadnje, prerade i pijenja bilo je 350. godine.
Kinesko Carstvo je snažno kontroliralo pripremu i uzgoj usjeva. Čak je utvrđeno da samo mlade žene rukuju listovima čaja, navodno zbog njihove čistoće. Ove mlade žene nisu smjele jesti češnjak, luk ili jake začine kako bi ih miris na vrhovima prstiju mogao kontaminirati dragocjene listove čaja.
Popularnost čaja u Kini nastavila je brzo rasti od 4. do 8. stoljeća. Čaj se više nije samo koristio zbog svojih ljekovitih svojstava, nego je postao cijenjen kao svakodnevni užitak i osvježenje. Plantaže čaja proširile su se diljem Kine, a trgovci čajem postali su bogati. Skupi, elegantni proizvodi od čaja postali su simbol bogatstva i statusa svojih vlasnika.
Oko 800. godine prve sjemenke su donesene u Japan, gdje je uzgoj bio uspostavljen sve do 13. stoljeća. Kineski uzgoj čaja donesen je iz Amoya na otok Formosa (Tajvan) 1810. godine. Uzgoj čaja na Javi započeo je pod Nizozemcima, koji su 1826. donijeli sjeme iz Japana, a 1833. godine sjeme, radnike i alat iz Kine.
Godine 1824. biljke čaja otkrivene su u brdima duž granice između Burme i indijske države Assam. Britancima je kultura čaja uvedena iz Indije 1836. i s Cejlona (Šri Lanka) 1867. Isprva su se koristile sjemenke iz Kine, a kasnije sjeme iz biljke Assam.
Nizozemci su dominirali trgovinom čajem do 1678., kada su Britanci počeli uvoziti čaj u komercijalne razmjere. Britanska kraljevska obitelj, koja je željela potpunu kontrolu i profit nad trgovinom, unajmila je East India Company i dala joj monopol nad cjelokupnom trgovinom diljem Azije i Istoka Afrike. East India Company brzo je postala najmoćniji monopolist kojeg je svijet ikada upoznao – i čaj joj je bio glavna roba. Dobili su pravo stjecati teritorij, kovati novac i održavati ga za vojsku i utvrde, kažnjavati prekršitelja zakona, sklapati strane saveze, pa čak i objaviti rat. Vladavina East India Company nastavila se sve dok je britanski parlament nije opozvao 1833. monopol. Međutim, tijekom stoljeća ti su učinci dominacije bili previše. Britansko Istočno Indijsko društvo je promijenilo svijet: Hong Kong, Singapur i Indija proglašeni su britanskim kolonijama i potaknuto je svjetsko gospodarstvo... sve zbog čaja. Kasnije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uzgoj čaja se proširio na rusku Gruziju, Sumatru i Iran te se proširio na druge zemlje kao što su Natal, Malavi, Uganda, Kenija, Kongo, Tanzanija i Mozambiku Africi, Argentina, Brazil i Peru u Južnoj Americi i Queensland u Australiji.
